Druga knjiga Mojsijeva 14
1. I rece Gospod Mojsiju govoreci:
2. Kaži sinovima Izrailjevim neka saviju i stanu u logor pred Pi-Airot izmedu Migdola i mora prema Vel-Sefonu; prema njemu neka stanu u logor pokraj mora.
3. Jer ce Faraon reci za sinove Izrailjeve: Zašli su u zemlju, zatvorila ih je pustinja.
4. I ucinicu da otvrdne srce Faraonu, te ce poci u poteru za vama, i ja cu se proslaviti na njemu i na svoj vojsci njegovoj, i Misirci ce poznati da sam ja Gospod. I uciniše tako.
5. A kad bi javljeno caru misirskom da je pobegao narod, promeni se srce Faraonovo i sluga njegovih prema narodu, te rekoše: Šta ucinismo, te pustismo Izrailja da nam ne služi?
6. I upreže u kola svoja, i uze narod svoj sa sobom.
7. I uze šest stotina kola izabranih i šta još beše kola misirskih, i nad svima vojvode.
8. I Gospod ucini te otvrdnu srce Faraonu caru misirskom, i pode u poteru za sinovima Izrailjevim, kad sinovi Izrailjevi otidoše pod rukom visokom.
9. I teravši ih Misirci stigoše ih, sva kola Faraonova, konjici njegovi i vojska njegova, kad behu u logoru na moru kod Pi-Airota prema Vel-Sefonu.
10. I kad se približi Faraon, podigoše sinovi Izrailjevi oci svoje a to Misirci idu za njima, i uplašiše se vrlo, i povikaše sinovi Izrailjevi ka Gospodu.
11. I rekoše Mojsiju: Zar ne beše grobova u Misiru, nego nas dovede da izginemo u pustinji? Šta ucini, te nas izvede iz Misira.
12. Nismo li ti govorili u Misiru i rekli: Prodi nas se, neka služimo Misircima? Jer bi nam bolje bilo služiti Misircima nego izginuti u pustinji.
13. A Mojsije rece narodu: Ne bojte se, stanite pa gledajte kako ce vas Gospod izbaviti danas; jer Misirce koje ste videli danas, necete ih nikada više videti do veka.
14. Gospod ce se biti za vas, a vi cete cutati.
15. A Gospod rece Mojsiju: Što viceš k meni? Kaži sinovima Izrailjevim neka idu.
16. A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju na more, i rascepi ga, pa neka idu sinovi Izrailjevi posred mora suvim.
17. I gle, ja cu uciniti da otvrdne srce Misircima, te ce poci za njima; i proslavicu se na Faraonu i na svoj vojsci njegovoj, na kolima njegovim i na konjicima njegovim.
18. I Misirci ce poznati da sam ja Gospod, kad se proslavim na Faraonu, na kolima njegovim i na konjicima njegovim.
19. I podiže se andeo Gospodnji, koji idaše pred vojskom izrailjskom, i otide im za leda; i podiže se stup od oblaka ispred njih, i stade im za leda.
20. I došav medu vojsku misirsku i vojsku izrailjsku beše onim oblak mracan a ovim svetljaše po noci, te ne pristupiše jedni drugima celu noc.
21. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a Gospod uzbi more vetrom istocnim, koji jako duvaše celu noc, i osuši more, i voda se rastupi.
22. I podoše sinovi Izrailjevi posred mora suvim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i s leve strane.
23. I Misirci terajuci ih podoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi.
24. A u stražu jutarnju pogleda Gospod na vojsku misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete vojsku misirsku.
25. I pobaca tockove kolima njihovim, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: Bežimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s Misircima.
26. A Gospod rece Mojsiju: Pruži ruku svoju na more, neka se vrati voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove.
27. I Mojsije pruži ruku svoju na more, i dode opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše bežati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora.
28. A vrativši se voda potopi kola i konjike sa svom vojskom Faraonovom, što ih god beše pošlo za njima u more, i ne osta od njih nijedan.
29. I sinovi Izrailjevi idahu posred mora suvim; i stajaše im voda kao zid s desne strane i s leve strane.
30. I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan iz ruku misirskih; i vide Izrailj mrtve Misirce na bregu morskom.
31. I vide Izrailj silu veliku, koju pokaza Gospod na Misircima, i narod se poboja Gospoda, i verova Gospodu i Mojsiju sluzi Njegovom.